U trenutku kada je moguće generirati sliku, tekst ili video u nekoliko sekundi, pitanje više nije što umjetna inteligencija može napraviti — nego što ostaje čovjeku. Odnos između umjetne inteligencije i kreativnosti danas postaje jedno od ključnih pitanja suvremenog društva. Granica između stvaranja i generiranja nikada nije bila tanja, a količina sadržaja koja nastaje svakodnevno nikada veća. U takvom okruženju, sve je teže razlikovati original od kopije, a još teže razumjeti vrijednost onoga što nastaje bez stvarnog iskustva.
Ako je danas gotovo sve što vidimo online “kopija kopije kopije”, postavlja se pitanje: gdje je u svemu tome kreativnost — i ima li ona još uvijek smisla?
Umjetna inteligencija (AI) polje je i akademska disciplina u koju se već desetljećima ulaže velika količina znanja, nade i resursa. Razgovor o ovom fenomenu započeo je početkom 20.-og stoljeća, a istraživanja znanstvenika, zalaganje političara i investiranje u tu tehnologiju počelo je već u 1940-im godinama. Popraćeno je periodima velikih otkrića, ali i razočarenja – jer je razvijanje umjetne inteligencije zadatak koji, suprotno tadašnjem uvriježenom mišljenju sudionika, nije bilo lako ispuniti.
Sa dolaskom brzih grafičkih procesora početkom 2010.-ih godina istraživanje i implementacija su ubrzani, a 2017.-e godine razvijena je transformerska arhitektura (ne, to nije predmet na AF gdje učimo projektirati Optimus Prime-a).
Transformerska arhitektura ili arhitektura transformera je arhitektura umjetne neuronske mreže koji pretvara tekst u brojeve a zatim u vektore, te povezuje podatke u mreži i omogućava modelu razumijevanje konteksta. Ta tehnologija omogućila je ubrzani razvoj AI-a jer treba manje vremena za obuku od ranijih tipova arhitekture. Ubrzo su se razvili LLM (veliki jezični modeli) poput GPT-a, a nedavnim AI BOOM-om nastali su modeli koji pretvaraju tekst u sliku.
Nekada samo fantazija iz SCI-FI romana, a danas stvarnost. Pitamo li se – kakva je to stvarnost?
Čovječanstvo je ovisno o svojim izumima, kroz 1,5 milijuna godina, od otkrića vatre. Kada promatramo sve što smo otkrili i izumili, intuitivno prepoznajemo ulogu svakog izuma u našem kolektivnom napretku.
No promatrajući današnju umjetnu inteligenciju i način na koji se koristi, naravno možemo prepoznati da naizgled bez napora generira slike i videe i piše poeziju. Zašto se tzv. AI sada bavi takvim zadacima? Zašto ljudi prepuštaju AI-u da se bavi takvim zadacima? Koja je svrha toga da, zadatke koje ljudi rade svakodnevno, a neke od njih i uživaju raditi – zamijeni sintetički kompjuterski sustav?
Kada čitamo i promatramo AI, prije svega se trebamo pitati – zašto je AI izumljen?
Danas je većina stvari koje vidimo i čitamo online 'kopija kopije kopije', uključujući i video sadržaj koji je apsolutno dominantan format na internetu.
Modeli umjetne inteligencije dobili su pristup ogromnim količinama online informacija putem procesa koji se naziva web crawling i korištenjem opsežnih, već postojećih skupova podataka koje su stvorile treće strane. U pijevodu: AI je konzumirao i konzumira i dalje sve podatke i sadržaj koji korisnici stavljaju online.
Unatoč mnogim tvrdnjama da AI sustavi imaju kogniciju, istina je suprotna: oni samo ponavljaju ono što im se daje na različite načine i obrasce.
Iako su modeli umjetne inteligencije poput Microsoftovog Copilota sposobni obrađivati ogromne skupove podataka, oni ne uče niti rasuđuju onako kako to rade ljudi. Kao što je detaljno opisano u knjizi Erika J. Larsona ‘Mit o umjetnoj inteligenciji’, umjetnoj inteligenciji nedostaje sposobnost da se nosi s novostima ili nesigurnošću. Ne može ekstrapolirati nove istine iz rijetkih podataka, niti ima empatiju ili istinsko razumijevanje. Umjetna inteligencija ne uči kao čovjek.
Na pitanje: „Rasuđuje li umjetna inteligencija na isti način kao ljudi?“, Microsoftov Copilot odgovorio je
„Umjetna inteligencija se oslanja na velike skupove podataka i algoritme za donošenje odluka i predviđanja. Obrađuje informacije na temelju obrazaca i statističke analize. Umjetna inteligencija slijedi unaprijed definirana pravila i modele kako bi došla do zaključaka. Nema intuicije ili emocija koje utječu na njezine odluke. Umjetna inteligencija može učiti iz podataka putem tehnika poput strojnog učenja, ali to učenje temelji se na matematičkim modelima, a ne na osobnim iskustvima.“
Dok AI može generirati odgovore obrađujući obrasce, nedostaje joj dubina ljudskog iskustva i kreativnosti koja proizlazi iz stvarnog angažmana u svijetu.
Najizravnija posljedica nekontroliranog korištenja autorskih djela od strane umjetne inteligencije jest potencijalno uništenje istinske kreativnosti. Oslanjajući se na podatke prikupljene iz postojećih djela, modeli umjetne inteligencije nisu sposobni proizvesti ništa uistinu novo ili revolucionarno. Umjesto toga, oni generiraju derivate - ponovne sastave prethodno postojećeg sadržaja - koji, iako impresivni sami po sebi, ne mogu zamijeniti iskru originalnosti koja dolazi iz ljudskog iskustva i uvida.
Bez odgovarajuće regulacije, to bi moglo rezultirati kulturom koja je dosadna i derivativna, nesposobna pomicati granice ili inovirati na smislene načine. Sljedeća generacija umjetnika, glazbenika i stvaratelja mogla bi se naći ugušena krajolikom kojim dominiraju djela generirana umjetnom inteligencijom koja oponašaju, ali nikada ne nadmašuju ljudsku domišljatost.
Odnos između umjetne inteligencije i kreativnosti nije samo tehnološko, nego i kulturološko pitanje.
Evanđelisti umjetne inteligencije često slikaju ružičastu sliku umjetne inteligencije, antropomorfizirajući sustave umjetne inteligencije i predstavljajući ih kao slatke, učeće entitete. Preoblikujući umjetnost kao puke "podatke" i masovno kopiranje kao "obuku", oni umanjuju ozbiljna etička i pravna pitanja koja su u igri. Ova naracija je namjeran pokušaj prikrivanja stvarnosti - da moćni kartel tvrtki vrijednih milijarde dolara i bogatih tehnoloških investitora čini ili opravdava masovno kršenje autorskih prava.
Iako umjetna inteligencija možda još nema sposobnost razumjeti implikacije takvih postupaka, ljudi jasno vide problem. Ovdje se ne radi o stvaranju inteligentnih, empatičnih sustava; radi se o zaobilaženju zakona i iskorištavanju rada ljudskih stvaratelja bez njihovog pristanka.
Čitava pretpostavka autorskih prava je da oni koji ulažu vrijeme, trud i kreativnost u stvaranje nečeg originalnog ne bi smjeli dopustiti da drugi preuzmu, modificiraju ili komercijaliziraju svoj rad bez dopuštenja. Umjetnička djela generirana umjetnom inteligencijom koja oponaša prepoznatljiv izgled Studija Ghibli potkopavaju ovo načelo dopuštajući strojevima - i tvrtkama koje njima upravljaju - da imaju koristi od desetljeća umjetničkih inovacija studija bez ikakvog oblika naknade ili zasluga.
Ako trenirate AI na sadržaju koji su generirali AI sustavi, vidjet ćete što se naziva 'kolaps modela'.
Ako im date loše podatke, AI sustavi ne samo da će lošije ponavljati informacije, već će to također poremetiti njihovo kontinuirano učenje, jer upravo to rade ovi modeli dubokog učenja. Tako je integritet cijelog sustava kompromitiran, čineći ih beskorisnima.
Jednostavno rečeno, kolaps modela za AI sustave sličan je demenciji kod ljudi, iako su uzroci različiti. Poput ljudskog kognitivnog opadanja, AI sustavi obučeni na lošim podacima sami će stvarati loše podatke. Kada se modeli treniraju na podacima koji uključuju značajnu količinu sadržaja generiranog umjetnom inteligencijom, počinju zaboravljati nijanse izvornih podataka koje su generirali ljudi. Što je još gore, nedostaci u sustavima uzrokovani takvim treniranjem na podacima generiranim umjetnom inteligencijom su nepovratni, tj. ne mogu povratiti svoju izvorno performansu.
Sve više sadržaja na internetu se dokazuje kao generirano od strane umjetne inteligencije. Još jedno istraživanje pokazalo je da više od polovice web sadržaja na određenim jezicima – 57% – posebno na manje učestalo korištenim jezicima, dolazi iz strojno prevedenog sadržaja.
Najveća ironija sustava umjetne inteligencije jest: da bi bili dovoljno dobri za ljude, podaci na kojima se AI obučava moraju dolaziti od ljudi. ‘AI vidi, AI radi’ može biti mantra koja se ponavlja iz ‘majmun vidi, majmun radi’ kako bi opisala najbolju sposobnost AI-a: oponašati logiku, inteligenciju i značenje bez da ima ijedno od toga vlastito. Postoji još jedan izraz za to: Garbage In, Garbage Out (GIGO), jedan od osnovnih principa računalstva, tj. ako sustavu date smeće, izlaz će biti isti – smeće. Ako je nekome potrebna potvrda razlike između ljudi i umjetne inteligencije, ovo mora biti to. Ipak, sumnjam da će se bande proroka apokalipse vezanih uz AI samo povećavati.
Da gotovo nijedan sadržaj koji konzumiramo nije originalan, nekada je bila metafizička i umjetnička tjeskoba, no s GenAI sadržajem u miksu već 2 godine, istraživači upozoravaju na prijetnju samom AI-u, piše Satyen K. Bordoloi.
U Sify članku o zagađenju sadržaja u modernom svijetu, piše sam da su podaci stvoreni prije doba generativne umjetne inteligencije jedini čisti podaci koje imamo. Tako je, jedna od najdragocjenijih roba već je pokupila rane pionire generativne umjetne inteligencije – internetski sadržaj koji nije bio dotaknut zagađenjem generativne umjetne inteligencije. Podaci mogu biti novi zlato, ali čistoća zlata se razlikuje, a oni iskopani prije 2022. godine bit će najdragocjeniji za razvijače AI-a kako vrijeme prolazi.
„Poput Zemlje koja se nagomilava s elektroničkim otpadom, naši informacijski autoputevi preplavljuju strašni sadržaji koje proizvodi umjetna inteligencija.“
Naš svijet, sve više, oslanja se na sposobnost umjetne inteligencije ne samo da obavlja naše ponavljajuće zadatke, već i da otkriva obrasce koji će riješiti brojne probleme kako bi spasili svijet, od klimatskih promjena do jedinstvenih načina skretanja asteroida. Tada su tu pioniri umjetne inteligencije koji govore o stvaranju AGI – Umjetne Opće Inteligencije – AI sustava koji dosežu ili nadmašuju ljudsku inteligenciju. Ali kako bi to učinili ako podaci dostupni za obuku AI sustava nisu dovoljno dobri čak ni za obuku generičkih AI sustava? Iako to trenutno nije veliki problem, u budućnosti bi to moglo postati egzistencijalni problem za ljude.
Rješenje bi moglo biti novi način ne samo za obuku AI modela, već i novi načini za stvaranje samih AI sustava.
U vremenu kada AI može sadržaj generira bez napora, vrijednost umjetnosti naravno neće se smanjiti nego porasti.
Upravo zato što umjetna inteligencija može proizvesti beskonačne varijacije postojećeg, ono što je uistinu originalno postaje rijetko. A rijetkost je uvijek bila temelj vrijednosti.
Vrijednost umjetnost i ljudska kreativnosti nikada nije bila samo u rezultatu, nego i u procesu: vrijeme, pogreške, emocije, intuicija i kontekst. Sve ono što umjetna inteligencija ne posjeduje.
U svijetu u kojem je sve dostupno odmah, bez napora i bez stvarnog razumijevanja, ljudski rad — spor, nesavršen i autentičan — postati će vrjedniji nego ikad.
U kontekstu generativne umjetne inteligencije, arhitektura se nalazi u specifičnoj poziciji.
S jedne strane, alati umjetne inteligencije mogu ubrzati procese, generirati varijacije i pomoći u komunikaciji ideja.
S druge strane, postoji opasnost da se arhitektura počne svoditi na vizualni output — na sliku koja dobro izgleda, ali nije nužno prostorno, konstruktivno ili funkcionalno promišljena.
Ako netko nije proveo vrijeme učeći i stvarajući, teško može cijeniti sam kreativni proces i njegov rezultat. Kreativni poslovi su predmet potcjenjivanja.
Arhitektura je struka koja je posljednjih godina postala izrazito digitalizirana. Većina projektanata i dizajnera danas mora svoje ideje uobličiti klijentima putem rendera i videa.
No arhitektura nije digitalna slika.
Arhitektura je prostor koji se koristi, materijal koji stari, konstrukcija koja nosi i kontekst u kojem nastaje. Ona je fizička i vremenska disciplina — i upravo zato ne može biti reducirana na generirani vizual.
Umjetna inteligencija nije problem sama po sebi. Kao i svaki alat, njezina vrijednost ovisi o načinu na koji se koristi.
Problem nastaje kada se alat počne zamjenjivati s autorstvom.
U svijetu “kopije kopije kopije”, jedino što ostaje kao stvarna vrijednost jest ono što dolazi iz iskustva, razumijevanja i namjere.
A to je, barem za sada, i dalje ljudsko.
Odnos između umjetne inteligencije i ljudske kreativnosti postaje jedno od ključnih pitanja suvremenog društva.
